петак, 11. новембар 2011.

Vrteška



Mirko se uopšte nije ponašao u skladu sa svojim imenom, baš naprotiv, bio je najnemirnije dete u sirotištu. Večiti šaljivdžija, vođa svih nestašluka i rođeni buntovnik. Reč „nemoj“ mu je predstavljala pozivnicu za borbu protiv autoriteta. Kako je svako znao da dečak nikada nije pustio suzu, dobio je nadimak Kameni Mirko. Život ga nije mazio, često je dobijao batine, ali sve što se moglo videti na njegovom licu bio je šeretski osmeh prkosa.
Direktor cirkusa ga je primetio dok je mališan zabavljao decu u dvorištu. Želeo je da uvede novu tačku, tražio potencijalnog akrobatu, ili dečaka dovoljno starog da održava životinje, ali našao je savršenog klovna.
Upravnik sirotišta nije postavljao pitanja nakon što je izbrojao pozamašnu sumu koju mu je čovek strpao u šaku.

***

Novi dom za dečaka je predstavljao  avanturu. Radost oko usvajanja nije skrivao ni jednog trenutka. Iako je bio pažljiv sa nepoznatima, u direktoru je prepoznavao iskru onoga što je i sam želeo da postane. Moćan i uticajan.
Nakon vožnje od pola sata, ugledao je cirkus. Najveća prikolica koju je ikada video stajala je pored šatora. Iz nje se čula muzika.
„Šta je to?“ upitao je plašljivo.
„Saznaćeš na vreme.“ nasmešio se vlasnik cirkusa. Brkovi su mu skrivali gornje usne. Dvoličnost mu je sijala iz očiju. Svinjoliki nos se na momenat sumnjičavo nabrao. Možda je doneo pogrešnu odluku, možda mali ne odgovara, deluje nekako isuviše mekano. Držaće ga na oku.
“Umeš li da računaš?”
“Da gospodine. Sabiram, oduzimam, množim i delim.“
“Odlično! Tvoj zadatak će biti da privučeš masu, i da im naplaćuješ vožnje. Misliš li da ćeš moći?”
„Naravno gospodine.“
Upoznao je cirkusku porodicu i sa velikim interesovanjem posmatrao kako su uvežbavali svoje tačke, kada ga je direktor napokon izveo do tajanstvene prikolice.
„A ovo će da bude tvoje zaduženje!“ rekao je otvarajući vrata.
Svetlost je otkrila obrise mašine koja je škripala. Šarena platforma se lagano okretala u ritmu orgulja i bubnjeva. Drveni konji su bili letargični. Kao da su protiv svoje volje naterani da se kreću. Lak je počeo da se guli sa njihovih tela. Prazne oči Mirku su delovale jezivo.
„A kako se zaustavlja?“ podigao je pogled prema direktoru.
„Ona se nikada ne zaustavlja!“ grohotom se nasmejao.
„Kako to mislite?“
„Šta misliš zašto si ovde? Da postavljaš pitanja, ili da naučiš kako se zarađuje za život?”
Dečak je zaćutao.
„Reci mi, da li veruješ u Boga mali?“
„Verujem.“
„A u postojanje duše?“
„Da.“
Pitanja su postajala sve čudnija, toliko da dečaku postade neprijatno, ali je i dalje poslušno odgovarao.
„Znaš li koliko vredi jedna duša?“
„Nisam o tome razmišljao gospodine.“
“50 dinara” glasio je direktorov odgovor.
„Molim?“ ništa mu nije bilo jasno.
„Zaboravi šta sam ti rekao. Zapamti samo jednu stvar: pokupićeš novac od ljudi, ali nemoj da si ikada seo na jednog od konja!“
„Da gospodine.“
***
Prošlo je nekoliko meseci. Činjenica da je radio za demona koji je prikupljao duše za đavola nije mu smetala. Navikao se na smešan kostim i šminku koju je naučio da nanosi sam. Prestao je da postavlja pitanja. Pomirio se sa sudbinom, ostajući veran svom nadimku i odluci da nikada ne zaplače, koliko god da mu postane teško. Bol je bila za slabiće.
Vrteška se okretala bez prestanka, ne dajući nikakve naznake da bi mogla da se pokvari. Tabla je stajala odmah pored njega, pročitao je više puta slova koja su se nizala grubim muškim rukopisom, kao da ih sada vidi prvi put. „Samo ovde! Samo danas! Jedna vožnja 50 dinara. Šansa za dobitak od 500.000 dinara!“
„Ovamo, ovamo! Vi se gospodine činite hrabri, da li želite da dobijete pola miliona? Sve što treba da uradite je da skočite sa vrteške u pokretu posle desetog kruga! A vi gospođice?“
Na vrtešci je ostalo samo jedno mesto. Napravivši krug da sakupi od svakog 50 dinara, pogledao je svima u oči, kao da je želeo da im zapamti poglede. Došao je do poslednjeg konja i pomilovao mu drvenu grivu. Na njemu je sedela devojčica koja nije mogla biti starija od njega.
“Prvi krug kreće!” viknuo je i skočio sa platforme. Samo je devojčica videla suze u njegovim očima.
Nije više znao u kom se gradu nalazi, ni gde će biti sutra, ali je znao da će i ovi ljudi bezizražajnih lica napustiti vrtešku i otići kući da bi isto veče umrli.

недеља, 30. октобар 2011.

Ratnik


 Ukoliko se neko upitao odakle ime ovom blogu :)... pesma od pre 10 godina:    

          RATNIK

Kroz beskonačno mnogo preplakanih noći,
dok ležiš u krevetu i pitaš se kada će sve proći,
kada će svemu konačno doći kraj,
dok na zapadu nestaje poslednji sunčev sjaj,
pomisli na svakoga kome si draga,
bori se da uništiš svog unutrašnjeg vraga.

Da se predaš bilo bi previše lako,
ali to nije ništa, to može svako.

Budi ratnik kome ravnog nema,
smeši se u lice svog najvećeg problema,
izvuci mač i budi uvek spreman,
ako si hrabar pobedićeš svaku neman,
ovladaj svojom dušom i svojim telom,
i neće ti biti ravnog na svetu celom.

недеља, 23. октобар 2011.

Čuvar



Voleo sam je više od svega. Moje reči, bile su njene misli, ali samo kada bi nam se talasne dužine izjednačile. U tim trenucima me je jasno čula u svojoj glavi. Želeo sam da to bude i kada je sretna. Brisao bih joj suze, ostavljajući je da veruje da sam vetar. U hladnim noćima obgrlio bih joj ramena da je zaštitim od zime. Posmatrao bih je dok spava, diveći se spokojstvu koje je zračila. Nisam je krivio što nije mogla da me vidi. Moj zadatak i nije bio da joj budem „Gospodin Savršeni“, nego da je čuvam.
Toliko puta sam maštao o tome da poželi da me vidi, da me dodirne, izgovori moje ime, i znao sam da će znati kako se zovem, iako joj nikada nisam rekao. Svi oni znaju. To je jedna od stvari koje zaborave kada se rode, ali je se sete kada umiru. A ja sam znao u sekundu tačno kada će da umre, i taj trenutak se približavao.
Mi anđeli retko smo doživljavali dvoboj emocija, pratili smo naredbe bez postavljanja pitanja, i bilo nam je zabranjeno da se mešamo ukoliko se to ne traži. Smrt nam je bila dobar dan i laku noć. Ljudski vek nije bio beskonačan kao naš.
Prelazila je pešački kada se iz krivine pojavio auto krećući se velikom brzinom. Vozač je bio pijan, ništa mu nije značio udarac na haubi, prosipanje sadržaja torbice na asfalt i zvuk lomljenja kostiju koji nije mogao da čuje od glasne muzike. Ležala je nepomično nekoliko trenutaka. Zatim je okrenula glavu prema meni. Oči joj zasjaše. Videla me je.
„Gabrijel?“ izgovorila je šapatom.
Nisam joj odgovorio. Na mome licu je zračilo sve što sam osećao prema njoj. Istinska, bezuslovna ljubav. Video sam kako joj usne podrhtavaju, i osećao kako joj se hladnoća zavlači pod kožu, polako gaseći život. Približio sam joj usne, i ona ih je bez razmišljanja prihvatila. Bio sam svestan da mogu biti prognan zbog stvari koje sam nameravao da uradim, ali ipak sam zaustavio vreme. Samo deset sekundi. Svaka sekunda je pripadala nama. Trajala je kao mala večnost, i zauvek ostavila svoj ukus na mojim usnama. Pored slatkoće poljupca, podarila mi je i gorčinu poslednjeg daha...

1


„Izvini. Znam da se nisam baš najbolje ponašala prema tebi u poslednje vreme. Žao mi je, zaista. Ali znaš me, uvek su mi drugi važniji. Dodirujem te. Dodir ti je leden, kao i uvek. Kao i srce koje kuca u tvojim grudima. Da, ti si savršena, baš ovakva kakva jesi. Misliš da savršenstvo ne postoji, ali nisi u pravu. Znam da si navikla da to budeš. Plašiš se da ne bi ispala glupa, ali veruj mi. Teško je, slažem se sa tobom. Kada si okružena ljudima koji su neiskreni, zamagljuju oči najživopisnijim lažima, dajući ti osećaj da si jedna od njih. Ali ti to nisi. Meni možeš da veruješ. Kada zatvaraš oči, i moje se zatvaraju. Kada se osmehuješ, i moje usne se razvlače u osmeh. Isto mislimo, istom se nadamo. Obećavam ti da ću te od sada bolje čuvati, i priznajem ti, evo u oči ti govorim da te volim. „Volim te!“. Morala sam da naučim kako to da izvedem, a da ne deluje previše patetično ili egoistično, ali mislim da sam sada u stanju da pokažem koliko mi je stalo do tebe.

Iako si zarobljena sa druge strane, i nekada mi se učini da si strašno daleko, pogledam te, i znam da si tu. Dodirnem te, pomilujem tvoj odraz, da bih osetila svoju toplotu, i budem sigurna da sam u pravu. Jer znaš i sama, istina je samo jedna, na kraju mi ostaješ samo ti. Jer... sami se rodimo, sami i umiremo.“

недеља, 16. октобар 2011.

Kruženje...


Tama.
Ponovo padam.
Nikada nisam videla svetlost.
Često sam sanjala o tome, ali ovog puta je istina.
Sunce. Rekli su mi da može da zaboli kada ga prvi put ugledaš.Vazduh oko mene je tako hladan. 

Pločnik se brzo približava. Sestre su mi pričale da ne boli kada dođe do susreta sa dnom. Jedino malo zagolica. Nezgodno je samo u slučaju da padneš sam. Onda postoji mogućnost da se ozbiljno povrediš. 

Pogledala sam dole. Čekali su me. Okupili su se. Osećala sam se bezbedno među njima. Ležali smo zajedno, i gledali u sunce. Dugo. Postalo je prijatno vruće, i osetila sam da lebdim. Odvajala sam se od betona, posmatrajući sve oko sebe. Nekada sam imala utisak da sam nevidljiva. Nisam volela što se pojavim uvek kada je tužna. Ali zato sam rođena.Ništa nisam znala o životu. Takođe ni o smrti. Uvek su mi govorili da ona i ne postoji. Ne umiremo, samo se pretvaramo iz jednog oblika u drugi. Poznavala sam samo užu i širu familiju. I naravno D. Iako sam nju retko viđala. Samo kada je bila zaista tužna. Kao sada.Videla je da padam na beton, ali se nije brinula. Znala je da ništa neće da mi se desi. Da ću da se vratim. Uvek sam se vraćala. Bile smo nerazdvojne.Imala sam osećaj da me je lift nosio prema nebu. Sve oko mene postade belo. Mekano, kao da je od vate. Nisam se plašila. Ni ovde nisam bila sama. Gotovo čitava porodica je bila prisutna. Skupljali smo se danima, i sada nas je već bilo na hiljade. Taman kada sam pomislila da ćemo da ostanemo ovde, na ogromnoj, veseloj žurci, začula sam brata.„Moramo nazad na zemlju!“ – rekao je, a oko nas se zamračilo. Sivilo je ugušilo svako prisustvo boja.Padali smo zajedno. Ovaj put sa znatno veće visine. Obuzeo me je strah. Ali baka i deda su čekali. Ljuljali su nas, i šaputali nam, dok su nas nosili na rukama. Petog dana, ušli smo u prozirne kućice. Zidovi su formirali prsten oko nas. Na drugom kraju se prepoznavao tunel. Želela sam da saznam šta se nalazilo unutar njega. Morate da znate, mi smo po prirodi veoma radoznali.Tama. Prvi put sam videla svetlost. Da li to znači da sam mrtva? Na kraju su me čekali mama i tata. 
Ali, kako sam nekulturna, uopšte vam se nisam ni predstavila. 
Moje ime je Suza...

понедељак, 10. октобар 2011.

Biti ili ne biti...

U poslednjih nekoliko meseci mnogo toga je poljuljalo moju veru. Bila sam u nedoumici da li uopšte da pošaljem novi roman izdavaču, jer mi je sa raznih strana dato do znanja da moram još mnogo da radim na sebi da bih bila dobar pisac. Ali onda sam razmislila. Pa ja nikad i nisam tvrdila da sam dobar pisac... a ako ću čekati na to, nikada ništa više neću ni objaviti.
Jer, realno, uvek će postojati neko kome se neće dopasti. Uvek ću moći da postanem još bolja u očima drugih. Savršenstvno jednostavno ne postoji, a ako budem čekala, i čekala, nikad neću dospeti do tačke kada budem dovoljno zadovoljna svojim radom.
Niti želim.
Jer ako čovek dođe do te tačke, on više ne odmiče, prestane da se razvija, a ja to ne želim.
Moja želja je da rastem kroz svoje romane. Da učim. Da svaki bude bolji od prethodnog. I to je za mene uspeh!!!

Dakle vežite pojaseve, ako bude sreće, uskoro novi roman na tržištu :)!!!!

понедељак, 11. јул 2011.

Prognoza za sutra: Smrt

Kasa je škljocnula.
„To je ukupno 675 dinara“ — izgovorio je dok sam stavljala stvari u kesu.
Pružila sam mu novac i htela da kažem: „Hvala, doviđenja!“, kada mu se oči najednom izvrnuše. Videla sam mu samo beonjače. Prebledeo je. Uplašila sam se da će da se onesvesti. Umesto toga, progovorio je drugačijim glasom nego trenutak ranije.
„Jedna osoba u koju ćeš sutra da pogledaš umreće!“
Skoro sam ispustila kesu.
„Molim?“
Pogledom sam tražila osobu kojoj je pripadao dubok glas, pomislivši da je ovo možda “Skrivena kamera”. Ali na kasi nikoga nije bilo osim nas.
“Pitao sam da li možda posećujete teretanu «Maximum» pošto mi se činite poznatom.“
Opet je imao prvobitnu boju glasa.
“Ne, ja ne… mora da ste me pomešali sa nekim.“
„Moguće je. Izvinjavam se.“
„Ništa, ništa. Dešava se svakom od nas.“
Nasmešio se.
Da li je moguće da haluciniram?
Ali nisam pila već duže vremena. Niti se drogirala.
Možda jednostavno umor?
Bacila sam još jedan pogled na njega, okrenula se i požurila napolje. Na parkiralištu se stvorila gužva. Trebalo mi je nekoliko minuta da pronađem auto. Vrućina je bila skoro nesnosna. Super, sada imam saunu na točkovima. Muziku sam pojačala, ali uznemirujući događaj mi je i dalje okupirao misli.
„Pazi kako voziš gusko jedna!“ – sirena i besan glas vozača su me trgli iz razmišljanja. Počela je neka emisija. Signal je postao slab i prekidao se povremenim šuštanjem.
«Sutra... ćeš... da... ubiješ...» se čulo međutim veoma jasno.
Isključila sam radio. Ako je ona situacija u prodavnici bila slučajnost, šta je onda ovo?
Živci su popuštali.
Čim sam ušla u stan, namestila sam šiške. Navika. Svaki put kada bih prošla pored ogledala u predsoblju, morala sam da se pogledam i namestim šiške.
Ostavila sam kesu, i izvukla novine. To me uvek opusti. Da pogledam horoskop prvo, da se slatko nasmejem glupostima. Ne verujem u njega, ali svaki put ga pročitam.
«Posao vam ide od ruke, posebno ako se bavite nekim kreativnim poslom. Partner je ljubomoran, provodite premalo vremena sa njim. Pokušajte da organizujete aktivnosti u kojima možete da provedete zajedno nekoliko sati. Što se zdravlja tiče, pazite da neko ne umre zbog vas!».
Protrljala sam oči. Slova kao da su počela da šetaju po papiru.
Bolje da pročitam ponovo.
«Što se zdravlja tiče, pazite se jer ono zavisi samo od vas!»
Bacila sam novine. Glava me je zabolela. Uzela sam daljinski i uključila TV. Na programu po običaju ničeg pametnog. Reklame. Spot o sigurnoj vožnji i čovek koji pokazuje pravo u mene i govori: «Ako ne obratiš pažnju, možda sutra baš TI budeš odgovoran za nečiju smrt!»
Ništa neobično u tome. Kada me čovek ne bi toliko podsećao ne nekoga. Nekoga ko mi je bio veoma blizak. O moj bože, pa to je moj pokojni deda!
Sad je zaista dosta.
Isključujem TV. Bolje da legnem. Možda je najpametnije da sutra ne izlazim iz stana. Za svaki slučaj.
Legla sam. Jednolično zujanje ventilatora. Slika mladića mi se pojavila pred očima. Ponavljao je da će neko da umre zbog mene. Okrenula sam se na stomak. Dodir trepavice i jastuka. Sve me je uznemiravalo.
Sat me je trgao iz sna, a ne sećam se ni da sam ga navila.
Da li sam se nešto dogovarala za danas? Planer nisam uspela da nađem. Nema veze. Neću se javljati na telefon, a vrata su svakako zaključana.
Kao na komandu neko je zakucao. Prvo slabije, zatim dva puta jače. Zvono se oglasilo. Naposletku sam začula poznati majčin glas:
„Majo, Majo otvaraj! Nema više lenčarenja, vreme je da ustaneš!“
Prokletstvo! Dogovorile smo se za kafu.
Ako ne odgovorim, otići će.
Međutim začuo se zvuk ključa u bravi.
Moram da se sakrijem!
Potrčala sam na prstima do sobe, otvorila orman, i uvukla se među odeću. Nisam to radila od malih nogu, kada smo sa prijateljima igrali žmurke.
Vrata su se uz škripu otvorila.
„Majoooo! Gde si?“
Valjda će da pomisli da nisam tu.
Džep je odjednom počeo da mi vibrira. Zvala me je telefonom. Koraci koji se približavaju ormanu. Pognula sam glavu.
„Majo, dete, šta radiš u ormanu?“
“Duga priča mama, ne mogu sada da ti objašnjavam.“
„Šta se desilo? Jel opet onaj Marko?“
„Ne mama, on nema nikakve veze sa ovim. Molim te, zaista ne mogu sada.“
„Bar me pogledaj dok pričam sa tobom.“
“Ne mogu.”
“Što? Nemaš valjda problem sa očima? Daj da te pogledam!“
Osetila sam joj ruku na bradi. Čvrsto sam stisla oči.
„Šta ti je pobogu? Otvori oči!“
„Ne mama, ne!”
“Neću otići dok mi ne ispričaš u čemu je problem!“
“Nemoj to da mi radiš.”
“Ja tebi? Ti ne želiš meni da kažeš čemu ovaj cirkus.“
“Veruj mi. Molim te. Samo idi.“
„Dobro.“
Osetila sam po glasu da je bila ljuta. Ali otišla je. Čula sam zaključavanje vrata i otvorila oči.
„Haha, uspela sam! Prevarila sam te!”
Stajala je isped mene.
Počela sam da se tresem. Ponovo sam zatvorila oči. Molila sam se da je nisam gledala dovoljno dugo. Ali možda je već i mrtva, a ja tu žmurim.
Pročkiljila sam jednim okom.
Posmatrala me je sa nevericom.
„Da li si ti nešto pila sinoć?“
“Ne, nisam!”
Počela sam da se smejem kao luda. Zagrlila sam je najjače moguće.
„Hajde da ti skuvam kafu.“
Imala sam osećaj kao da se juče ništa nije ni dogodilo. Mama je bila tu, gledala sam je, i bila je živa. Nisam joj spominjala prodavca i ostalo. Nije bio u pravu. Rekao je da će neko u koga budem pogledala da umre.
Ispratila sam je posle sat vremena. Zaključala sam vrata, bacila pogled u ogledalo, i namestila šiške.
Poslednji put...

недеља, 10. јул 2011.

Stvaralaštvo...

Na ubeđenje druga, odlučila sam da postavim nekoliko svojih "dela". Za početak priča:


Ali...



Okretao je diktafon u ruci. Previše nervozan, odlagao je momenat kao jutarnji alarm na mobilnom telefonu. Još samo pet minuta...
Znao je da je kaseta sadržala instrukcije za mašinu. To je značilo da se možda nalazi pred velikim korakom. Putovanje kroz vreme. Da li je moguće da je njegov deda zaista znao nešto o tome?
„Nenade, gotova je večera!“ – začuo je ženski glas iz kuhinje.
 Spustio je spravicu na stol. Revolucinarno otkriće će morati da sačeka.
„Šta opet eksperimentišeš?“
Radoznala kao i uvek.
“Ma ništa.“
Nakon večere, vratio se u sobu. Uzbuđenje mu je ubrzavalo disanje. Znojavim rukama podigao je zastareli aparat.
„Da bi se ostvarilo putovanje kroz vreme, ono mora da se posmatra kao četvrta dimenzija. Nakon modifikacije postojeće jednačine potrebno je samo da se pritisne dugme. Moguće je jedino da se putuje u prošlost, ali...„, prekinuo je snimak.
“Mrzim te “ali” stavke!” procedio je kroz zube. Stavio je diktafon u džep, i izvadio nešto nalik daljinskom sa jednim dugmetom. Pritisnuo ga je, i soba poče da bledi.
Zatvorio je oči.
Kada ih je otvorio učinilo mu se da se nalazi u vesternu.
„Hajde Doli, svi tebe čekaju!“ čuo je urlanje debelog šankera.
Okrenuo se oko sebe, ne bi li video dotičnu damu, ali umesto da je ugleda, ponovo se začuo grubi glas.
„Šta se bre okrećeš? Tebi pričam!“
Razrogačio je oči, pogledao u svoje male šake i opipao džep na zadnjem delu haljine. Izvukao je diktafon i pustio kasetu „morate da budete veoma pažljivi, moguće je samo vratiti se u svoj prethodni život“ glasio je kraj snimka.

четвртак, 17. фебруар 2011.

Vrednost reči...

Nisam mogla a da ne dođem do zaključka kako se sve manje važnosti pridaje onome što govorimo. Ljudi koriste reči neki put stvarno samo da  bi eto nešto rekli ili misle da se od njih očekuje da moraju da odgovore. To tako često bude nepromišljeno i automatski da više ne znamo kome šta da verujemo.

Uzeću na primer sasvim trivijalne stvari, koje i sama ponekad radim.

Reč "hvala"... da li je koristite ako ste zaista zahvalni za nešto ili samo zato što ste lepo obrazovani?
Isto važi i za "izvini"... da li vam je žao što ste učinili ono što jeste, ili jednostavno znate da će ova reč da vas "iskupi"? Da spreči eskalaciju svađe?

Najgore je ipak "volim te"... da li je stvarno tako ili samo lepo zvuči? Možda je čak neko prvi rekao vama, pa ste "primorani" da odgovorite, a ne želite da uvredite tu osobu, i onda jednostavno kažete "... i ja tebe".

S druge strane tu je i dilema. Govore ti da moraš voleti sebe, da bi voleo druge, a kada to radiš onda si narcis, egoista ili se praviš superioran. Ako to ne radiš onda si patetičan, praviš žrtvu od sebe i predstavljaš se inferiornim. Dakle šta? Voleti sebe upravo onoliko da ne zasmeta tuđem egu?

Opravdanje za neke od reči koje ne mislimo/osećamo, a govorimo, je strah. Strah od povređivanja druge osobe, koji nas navodi da lažemo. Do tolike mere, da nekad više ni sami ne znamo šta zapravo osećamo.

Komunikacija kao da nam je došla to tog nivoa da neke stvari moramo da crtamo. Kao da se služimo različitim jezicima.
Zašto jednostavno ne biti iskren?
Sve što osećamo može se reći na dva načina: promišljeno i nepromišljeno. Ali zamislite, čak se i kritika može uputiti na dobar način, sa taktičnošću koja neće povrediti tu osobu. Isto tako možemo reći sve ostalo, tako što ćemo prvo razmisliti. Ali da, to zahteva trud, zar ne? A ko će namerno da se trudi za nešto za čega ne dobija nagradu/novac/nešto treće?!

Sledeći put kada budete govorili nešto, ipak pokušajte prvo osetiti...

среда, 16. фебруар 2011.

Time for Changes...

Pretpostavljam da svi mi imamo trenutak u životu kada se neki od naših "prijatelja" ispostave kao male, nezahvalne štetočine. Realno, lako je sunčati se na tuđem suncu, zar ne? Mnogo lakše nego zaraditi svoje.
Dokle više?

Neke stvari sam trpela isuviše dugo, da sačuvaj bože ne bih uvredila nekoga. Ali znate šta? DOSTA MI JE!!!

Dosta mi je da me bude skoro sramota zbog stvari na koje bih  trebala da sam ponosna.
Ne, nisam po prirodi hvalisavac, iako bih mogla i tek kako da pričam o raznim uspesima. Čemu? Da ostavim dobar utisak? To može i bez toga.

I povraća mi se više od: "Pa tebi je laaaaaako... tebi su roditelji u Nemačkoj, imaš svoj auto, svoju gitaru, izdala si roman itd."

Da, meni je lako. Bilo mi je lako da sa svojih 17 brinem za 2 godine mlađu sestru i kuću. Da moram da gledam svoju mamu kako jedva može da stoji na nogama od napornog posla, i svaki put kada dođe (jednom u 3-4 meseca, na maksimum 2 dana) joj izmasiram stopala da joj bude barem malo lakše taj jedan dan. Da se ne uklapam ni u jedno društvo jer ne volim da ogovaram, ne pušim, ne pijem. Da od 21 radim kao babysitter za satnicu od 80 din. i pored toga još dva posla. Da trpim šovinističko proseravanje od tipa koji je umislio da je dovoljno dobro opravdanje za to što ima 15 puta veću platu od mene, i što je muško. Da završim za instruktorku fitnessa pored oboljenja od astme. Da osvojim treće mesto u hip-hop-u bez ikakve plesne škole. Da čekam 4 godine da mi konačno izađe roman koji zatim bude ispljuvan od strane "eksperata". Da zaradim pare od kojih sam kupila tu svoju gitaru.

Da, meni je lako.

Pored toga što mi je tako lako nikad nisam odbila pomoć prijateljima. Uvek davala savet, pa i pozajmljivala novac. I opekla se. Uf, koliko puta samo. Ali nema veze. Ja i na to gledam kao jedno novo iskustvo.
Međutim, od sada će se stvari promeniti.
Slobodno me nazivajte imenima koja god vam padnu na pamet. Mogu biti kučka, egoista, prepotentna krava, šta god, dajte mašti slobodno na volju... ali pogodite šta?! NIJE ME BRIGA!

Ponosna sam na ono što jesam. Neko će moći da se nosi sa tim, neko neće. Neću se spuštati niže zbog nečijih kompleksa, dosta sam vas lečila, nisam ja psiholog!

Ako želite da mi budete prijatelj ostavite vaše komplekse po strani. Svako ima kvalitete, zavisi koliko ćeš da uložiš u njih. Ne dolazi se do uspeha samo tako, treba se pomučiti, i jedna stvar: "NIKOME NIJE LAKO!!!"

Toliko od mene za sada...

Cya or not... it is your choice...

уторак, 15. фебруар 2011.

aLiEn

Da li vam se nekada dešava da jedno pričate, a ljudi razumeju nešto sasvim deseto, da ne kažem stoto?!

Meni se to dešava... stalno. Pa onda padnem u neku dilemu traženja greške, problema, pa i načina kako bih to rešila. Ali izgleda da za neke stvari to jednostavno ne postoji. "Ovo je tako! Tačka!".

Moguće je i da stvarno dolazim sa druge planete, gde stanovnici još veruju u iskrenost i bezuslovnu ljubav. Gde to ne postaje iz dana u dan sve veći mit. Da bi se na kraju možda pretvorilo stvarno u neku vrstu legendi koju će naši pra-pra-pra- unuci prepričavati svojim unucima. "Znate, nekada davno, na nekom dalekom izmišljenom mestu, postojala je devojka koja je verovala da može dokazati da svako može naučiti voleti...". Na šta bi oni verovatno odgovorili isto što i ovi ljudi danas: "Bože... kako je samo naivna!".

Drugačija sam, da. Takva sam oduvek, takva ću zauvek i biti.
Komplikovana sam i teško me je razumeti. Kada nešto pričam retko ko shvati.

E sad, postavlja se pitanje da li trebalo da me je briga za to? Pošto najčešće bude.
Potrudim se da objasnim drugačije, opišem, opravdavam se, ali čemu? Sam čin opravdavanja daje do znanja da ja grešim... međutim... kako je moguće da ja to stalno grešim?!

I tako sam naposletku došla do zaključka. Ko želi razumeće me i prihvatiti da kod mene neki put treba čitati između redova, ići dublje u značenje onoga što govorim da bi se to zaista i razumelo, ali pre svega treba hteti razumeti...

Ovim započinje nova era mog "blogerisanja", pa kome bude dosadno može da se baci na čitanje mojih... hmmm... "misli"...